-------------------------------------------------------------------------------------------------

BiH književnost u Skandinaviji

Dr Izet Muratspahić

Iskrenost poetskih slika

Kako vrijeme odmiče, sve se više i više bogati i korpus tekstova BiH pisaca koji žive i stvaraju u skandinavskim zemljama. Razlozi za to su različiti, od relativno povoljne kulturne klime u ovim zemljama, velikog broja doseljenika iz BiH i njihovog visokog stupnja ranije obrazovanosti, pa do ljudske potrebe da se na neki način izbaci emotivni naboj doživljenog rata, napuštanja rodnog ognjišta i privikavanja na novi život. Ranije formirani pisci nastavili su sa stvaralaštvom uz izvjesne tematske i stiske inovacije. Tek dozrela generacija iskazuje se pretežno u novom (švedskom, norveškom, danskom) jeziku. Međutim, osim njih, među bh. doseljenicima javio se i relativno veliki broj pisaca različite starosne dobi koji u svom bagažu imaju posve druge profesije. Među njima ima ljekara, nastavnika, novinara i drugih zanimanja. Neki od naših ranije formiranih piscaca skeptični su prema ovoj grupi, čak pojedinci i sa izvjesnom dozom nipodaštavanja javno govore o knjigama koje oni publiciraju. Osobno mislim da griješe jer faktički niko nema nekakvo ekskluzivno pravo da samo on piše i objavljuje, te da su samo njegova djela ono što vrijedi. Osim toga, među novim stvaraocima pojavilo se nekoliko vrlo zanimljivih imena, sa svježim tematsko-stilskim diskursima i evidentnim vrijednostima.

U tom kontekstu želio bih ovom prilikom reći nešto više o Ejubu Pašaliću i njegovom književnom stvaralaštvu u Švedskoj, s obzirom da on pripada upravo ovoj skupini naših spisatelja u dijaspori.

Ejub Pašalić rođen je 1935. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu završio je u Banjoj Luci, srednju zuboteničku škola u Sarajevo, a stomatološki fakultet u Beogradu. Radio je 33 godine kao stomatolog u Banjoj Luci da bi 1993. godine, maja mjeseca, bio prognan iz ovog grada i našao utočište u Švedskoj. Ovdje je Pašalić, poput mngih drugih sunarodnjaka, pronašao smiraj, mada su ožiljci preživljenog izgnanstva ostavili duboke i bolne ožiljke u njegovoj duši koji teško zarastaju. A onda je, izgleda, otkrio način kako da se makar za trenutak kroz umjetnički izraz oslobodi prisutne boli i čežnje za rodnom grudom. Potekle su riječi, stihovi i pjesme u kojima se iskazivala sva nutarnja zebnja, bol i ljubav za rodnim gradom, domovinom i hiljadama nevinih života koje je odnijelo ratničko pomračenje razuma. Svoje prve pjesme Pašalić je objavljivao na stranicama bosanskohercegovačkih novina u dijaspori, a onda ih pretakao i u švedski jezik, publicirajući ih i u švedskim novinama i časopisima. Već 2001. godine nakupio se dovoljan broj pjesama za jednu cjelovitu zbirku. Tako je nastala i njegova prva dvojezična zbirka pjesma, publicirana na bosanskome i švedskome jeziku, a pod naslovom „Negdje u svijetu“/„Någonstans i världen“ (Norrköping, 2001.).

Ono što je karakteristično za objavljivanje ovog poetskog prvijenca Ejuba Pašalića jest da je on naišao na prilično dobre ocjene u raznim medijima i od strane više autora, a što svakako znači uspješno probijanje leda književno-stvaralačke ekspresije. Put do čitalačkih srca otvorila je, kako se meni čini, bliskost tematskih izvorišta, nepatvorena iskrenost i lapidarnost stiha, koja je vidljiva u ovim pjesmama.

Švedska spisateljica Stina Pettersson doživjela je ovu zbirku kao „ratnu poeziju sa sretnim završetkom“, te kao „unutrašnje preživljavanje rata, izbjeglištva i problema integracije“. Ona potcrtava prisutnost apsurda ponuđenog poetskog diskursa na više razina. Na jednoj strani, radi se „o neshvatljivom kontrastu mira koji okružuje pjesnika i znanja da se u tom trenutku pisanja odvijaju užasne scene rata u zemlji koju je pjesnik napustio“. Na drugoj strani, pak, kroz dijelove ove knjige prisustvujemo„apsurdnoj (neshvatljivoj) činjenici da se rat rasplamsava u istom trenutku dok se svi narodi Bosne okreću prema nebu u svojoj molitvi za mir: ”Zašto ne može želja/ za mir/ naći  put/ do vaših srca i duša”.

Za našeg pjesnika Mehu Barakovića Pašalićeva poezija „je sazdana od mozaičnog pogleda na svijet, vrijeme i okruženje surove stvarnosti u kojoj se on i svi mi sad nalazimo daleko od voljene domovine“(Umjesto predgovora, „Negdje u svijetu“, str. 6-7.).

Osobno mislim da i pri prvom, površnom čitanju, nije se teško složiti sa pomenutim premisama koje su istaknute.

Zbirka „Negdje u svijetu“ dobila je ime po prvoj pjesmi iz prvog ciklusa koja je posvećena “Djeci Svijeta“, a u kojoj pjesnik opominje da „Baš sada/u ovom trenutku“ dok mnogi uživaju, slave i raduju se, negdje u svijetu „bogovi rata/igraju svoje/krvavo kolo“, odakle „odjekuje svijetom/stravičan vrisak/preplašene djece/što pate i umiru...“. Istinitost ove tvrdnje je, naravno, evidentna i svima nam dobro znana, ali je problem u tome što ne mislimo tako često na nju, pa je u pjesniku stoga kriknuo Čovjek s pozivom svima na buđenje i otrježnjenje od svakidašnje opijenosti i životne trke. Lajtmotiv ove pjesme upućuje na akciju i osvješćenje da se zaštite nevine dječije duše kojima niko ne bi trebao imati prava uskratiti veselo i bezbrižno djetinjstvo, čineći od njih silom sirotane. Sličnim nabojem humnosti i pacifizma ispunjene su i ostale pjesme ove zbirke, pa je time i njen naslov opravdan. Cijela knjiga bi se u neku ruku mogla podvesti pod tip tzv. „angažirane poezije“. Ovdje aludiram na početno značenje riječi „angažman“ (angažirana poezija), gdje ona znači aktivan stav pjesnika prema društvenoj situaciji, njegovu određenost prema aktuelnosti, volju da se promijeni svijet i borben odnos prema onome što takve nakane sputava i koči. Dakle, ne mislim na sudbinu ovog termina gdje je on razvođenjem kasnije postao dvosmislen i približio se značenju termina „tendencije“, nego na afirmativnu njegovu važnost kako je determinirao J.P. Sartre : „Pisac je angažiran kad nastoji steći najbistriju svijest da je uključen...“. Pašalić, koliko se meni čini, upravo želi ostati na fonu ovakvog angažmana.

Zbirka „Negdje u svijetu“ kompozicijski je koherentna, mada je sastavljena od četiri ciklusa: „Negdje u svijetu“ (14), Tamo u daljini“ (5), „Prognanik“ (6) i „Ovdje i sada“ (6).

U prvom ciklusu najbolje se vidi spomenuta angažirnost pjesnika gdje on, fokusiran na prostore ratom usplamtjele Bosne, a u kojoj sile zla čine nečuvene zločine, pronalazi snage da o krvavoj zbilji poetski zbori, imenujući takve sile „kugom ljudskog razuma“ i „povampirenim nakazama“ koji ubijaju, tobože, u ime Boga. Sve pjesme ovoga ciklusa, bilo da poetski govore o rušenju božijih hramova, genocidu u Srebrenici, ubijenoj djevojčici s lutkom u rukama, ili prekinutoj igri dječaka i njegovog psa, poziv su na razum - molitva za humanost i mir. U drugom ciklusu, „Tamo u daljini“ pjesnik se sa čežnjom preseljava u domovinu i sjećanje na neka bolja i sretnija vremena, glorificirajući te vrijednosti. Treći ciklus „Prognanik“ kontrastivan je u odnosu na prethodni jer je tematski baziran na životu u novoj zemlji. Pjesnik je izgubljen i sam, bez domovine, bez korijena i prijatelja. Tu neki ljudi slave svoje praznike, a on se u svom tom blještavilu osjeća nepotrebnim. Upravo u ovom ciklusu Pašalić načinje tipično tematsko vrelo literature u dijapori. Posljednji ciklus „Ovdje i sada“ praktično se nastavlja na prethodni, mada donosi i neke novine. Naime, u sivilu doseljeničkog života u tuđoj zemlji i općeg neprijateljstva prema strancima, nazire se, s jedne strane, tračak nade i postepenog privikavanja novoj sredini, gdje se stiču novi prijatelji, a, s druge strane, naslućuje se i dolazak boljih i mirnijih vremena u domovini. Istovremeno, ako se pažljivije čitaju ove pjesme, vide se i elementi univerzalizacije ovih problema i njihovog izmještanja na opšeljudski nivo.

Mislim da je vrijedno ovom prilikom spomenuti i činjenicu da je prihod od prodaje zbirke autor namijenio djeci Srebrenice, koja su izgubila roditelje u toku masakra u Srebrenici, jula 1995. godine. Tako je od prodaje zbirke ( 22.11.2001. godine) preko Humane TV BiH -  Sarajevo, uručeno djeci Srebrenice 40.000 švedskih kruna i donirano (kasnije) 1.000 kruna za mezarje u Potočarima preko BiH Saveza žena u Švedskoj.

Zahvaljujući izuzetnoj predusretljivosti autora, imao sam dostup i njegovim novim rukopisima koji će tek biti štampani, pod radnim naslovima „Žubori“ i „Rađanje jutra u Bosni“. Radi se o pjesmama i nekolicini proznih tekstova. Nove pjesme se u biti ne razlikuju mnogo od onih iz prve zbirke, osm što se vidi izvjestan napredak pjesnika u gradnji poetskih slika i metaforici. Prozni tekstovi bazirani su na događajima iz života u domovini. U njima se nazire izrazito emotivan stav pisca prema likovima, a što najvjerovatnije znači da su bazirani na prototipima znanih osoba.

Ako bismo sumirali dosadašnje poetsko stvaralaštvo Ejuba Pašalića, onda bismo mogli konstatirati da se ne radi, doduše, o nekom obimnom i estetski markantnom opusu, ali da su ponuđeni stihovi prijemčivi, te da odišu iskrenošću poetskih slika i humanošću poruka. 

Na kraju, ono što valja još spomenuti u vezi sa kulturološkim djelovanjem Ejuba Pašalića jest i njegov polemičarski duh koji je rezultirao jednim brojem debata u švedskim i bh. novinama. U njima je reagirao na neka društvena i politička zbivanja. Ovaj vid stvaralaštva je uvijek diskutabilan jer predstavlja osobno viđenje određenih stvari i pojava, ali je koristan kao pokretački zamajac u djelovanju i „provjetravanju“ određenih ustaljenih ideja i pasivnih stanja.

Kao primjer Pašalićeve poezije odabrao sam pjesmu „Prognanik“. Prevagnula je moja želja da predstavim pjesmu u kojoj jedan pjesnik – doseljenik pjeva o vlastitoj sudbini i sudbini drugih u ovakvoj poziciji.

Prognanik

U duši i srcu

nesnosna bol

što ubija želju

za neko Postojanje

za neko Dokazivanje

da sam bio živo Biće

da sam bio Čovjek

Svi putevi traganja

vode u Beznađe

Napuštenost i Osamu

U duši i srcu

Pustoš...

Gasi se svaka želja

za neko Postojanje

za neko Dokazivanje

da sam bio živo Biće

da sam bio Čovjek

----------------------------------------------------------------

“ Ratna poezija sa sretnim krajem”

( Författare Stina Pettersson - književnica Švedske)

”Zašto želja za mir/ne može naći put/ do tvog srca i duše”

Ejub Pašalic je prognanik iz Bosne.Zbog rata i etničkog čišćenja, prognan je iz Bosne – Banja-Luke gdje je živio i radio kao stomatolog. Danas živi i piše u Švedskoj .  

U njegovoj zbirci pjesama ”Negdje u svijetu” čitalac sreće jedno unutrašnje preživljavanje rata, izbjeglištva i problema integracije. (U mnoštvu potresnih slika iz rata, statistika i analiza nalazi se i zivot Ejuba Pašalica.) On je kroz svoje pjesme, koje su pisane i na švedskom i na bosanskom, svoju istoriju učinio stvarnom .

Naslovna pjesma ”Negdje u svijetu” priča o neshvatljivom kontrastu mira koji okružuje pjesnika i znanja da se u tom trenutku pisanja odvijaju užasne scene rata u zemlji koju je pjesnik napustio.

Pjesma koja poslije slijedi govori o apsurdnoj (neshvatljivoj) cinjenici da se rat rasplamsava u istom trenutku dok se svi narodi Bosne okreću prema nebu u svojoj molitvi za mir. ”Zašto ne može želja/ za mir/ naći  put/ do vaših srca i duša”

Taj apsurd prožima prvi dio zbirke. U pjesmi ”U ime boga” opisujući one što ratuju pjesnik kaže ”neki vjeruju u Boga / neki u atome”. Ne postoji nikakva logika u tome ko će preživjeti a ko će izgubiti.

Destrukcija i mržnja su za Pašalica ”pomračen razum”, jedna ”crna kuga” ili jedna ”zmija otrovnica” koji žive svoj sopsteveni život  koji se ne može kontrolisati, ne mareći za čeznju i želju za mirom. Iz frustracije izviru i proklinjanja i molitve. Tu oslikava Pašalic slike ljudskih sudbina. U pjesmi ”Smrznute suze” kazivanje nije jedna izlizana metafora nego potresna realnost.

U drugom dijelu, ”Tamo daleko”, je ton blaži. Bosna i njeni narodi se oslikavaju onakvi kakvi su nekad bili, onakvi kakvi i dalje žive u njegovoj duši. Mirisi, poj ptica i žubor brzaka, Bosanka, ljubav i razigrana djeca se opisuju na ovim stranicama sa jednom laganom, trajnom čeznjom. ”Vrati mi radost života/ vrati me na obale tvoje”  (”Kom tillbaka till mig! /Sänd mig till dina stränder!” ) piše pjesnik u pjesmi ”Uno-moja voljena rijeko”.

Pjesnik Bosne u trećem dijelu zbirke govori o životu u novoj zemlji, nezaraslim ranama i osjećaju nepripadnosti. U pjesmi ”Prognanik” opisuje pjesnik jedan osjećaj beznadeznosti koji ubija njegovu želju ”za neko dokazivanje / da sam bioživo Biće/ da sam bio Čovjek” (”att bevisa / att jag har blivit / en Människa”). Svuda oko njega vrvi od ljudi koje on ne dodiruje. Samoća postaje jedan zao zatvoren krug. Osjećaj beznadja obuzima pjesnika jer željeti živjeti bez svojih korijena on neće moći nikada…

U zadnjem dijelu, ”Ovdje i sada” (”Här och nu”) ipak se nazire tračak nade, vjera u sretan kraj. Pjesniku se vratila nada možda kroz jednu novu stabilnost u životu. Pjesmu ”Ispod sunca” posvećuje on svojim novim prijateljima u Švedskoj. Jedan novi dom postaje drugi, jer Bosna se nalazi tu sve do zadnje stranice. Tu u ”Mirisu zemlje” koju pjesnik posvećuje djeci iz Bosne naslućuje se dolazak mira. Za jedan sretan kraj neophodan je nagovještaj nade i mira u njegovoj prvoj domovini. Kontrast izmedju mira i spokojstva u Švedskoj i ratnog vihora u Bosni, koji je opisan na početku zbirke, se polako briše. ”Jedan sunčan dan/ dolazi opet/ u moju voljanu domovinu…” (”En Solig Dag / Komer åter / till mitt älskade Bosnien…”.)

Författare Stina Pettresson  (književnica – Švedska)

Sa švedskog preveo Damir Pašalić

P.S.

E-mail: ejub.pasalic@comhem.se

Web stranica: www.ejub.info

------------------------------------------------------------------